IT Chapter Two (2019.)

**Matthew** · 12-08-20, 16:57

IT: Chapter Two (Ono: Drugo poglavlje)
2019

Žanr: Horor

Trajanje: 170 minuta

Režija: Andrés Muschietti

Scenarij: Gary Dauberman

Glumačka postava: Bill Skarsgård (Pennywise), Jaeden Lieberher / James McAvoy (Bill Denbrough), Sophia Lillis / Jessica Chastain (Beverly Marsh), Jeremy Ray Taylor / Jay Ryan (Ben Hanscome), Finn Wolfhard / Bill Hader (Richie Tozier), Chosen Jacobs / Isaiah Mustafa (Mike Hanlon), Jack Dylan Grazer / James Ransone (Eddie Kaspbrak), Wyatt Oleff / Andy Bean (Stanley Uris)

Sinopsis:
Dvadeset i sedam godina nakon što su mislili da su pobijedili Pennywisea, čudovišni klaun se vraća u Derry i započinje novi ciklus hranjenja. Sjetivši se zavjeta što su ga dali, Mike Hanlon, jedini od Gubitnika koji je ostao u Derryju, okuplja svoje prijatelje s ciljem da se još jednom suoče s Pennywiseom, u namjeri da ga ovoga puta ubiju za svagda. Zbog činjenice da sam došao na portal nešto kasnije, nisam imao priliku napisati kritiku o prvom Itu, što mi je zapravo i žao jer sam ga smatrao rijetko inspirativnim filmom koji je u meni pobudio neke vrlo nostalgične sentimente. It me oduševio kao nijedan horor dotad i moram priznati da sam imao izrazito visoka očekivanja za nastavak. Muschietti me je ugodno iznenadio kao redatelj, glumačka postava bila je maestralna, a Bill Skarsgård bio je i više nego dostojan nasljednik Tima Curryja tako da ništa manje nisam očekivao ni od drugog dijela. I ne mogu reći da je It: Chapter Two podbacio, ali je imao jednu značajnu prepreku koju čak ni sva ta kvaliteta nije uspjela nadvisiti. No, o tom po tom. Kao i prvi film, Ono: Drugo poglavlje je tehnički visoko sofisticirano razrađen film. Muschietti je doista uložio velikog truda u slaganje ove priče, odnosno njezina šireg konteksta, i to se doista vidi. Naracija je izrazito konzistentna, kako činjenično, tako i ambijentalno, a trud što ga je tehnička ekipa uložila u izradu suvremenog Derryja jednako je hvalevrijedan kao i onaj uložen u izgradnju svijeta s kraja 80-ih. Muschietti jako dobro razumije horor, to nije sporno. Međutim, njegov je pristup ovoj Kingovoj priči bio vrlo specifičan, u smislu da pravio jedan horor koji to nije bio – jump scare je osnovna tehnika, mada je ona relativno slabo prisutna i dosta samog horora ovisi o kvalitetnom CGI-ju – već je bio jedna psihološka studija straha i odrastanja. U drugom dijelu, ta je priča o odrastanju završena, a i strahovi su (barem površinski) postali zreliji, međutim Muschietti je ostao konzistentan u svom pristupu, s čime se ja osobno slažem. Iako je horor u ovom filmu znatno bizarniji (na momente kombinira čak sve, od campa do morbidnosti) i u tom smislu brutalniji, film i dalje probija klasične žanrovske gabarite i ostaje mnogo više drama s elementima horora, nego što postaje horor s elementima drame. Iako Kingove priče uvijek imaju dublju psihološku pozadinu, autori su ju često zanemarivali prilikom ekranizacija, tako da Muschiettijevu dosljednost svakako treba pohvaliti i istaknuti kao jednu od najvećih kvaliteta ovog diptiha.

Prethodni dio: klik

Izvor: Klik

Matthew Willson