Predator: Hunting Grounds

[Beastmode]

Svaki put kad čujem da nam stiže nova Predator igra pripremim se na razočaranje. Tijekom godina smo imali zaista šaroliku ponudu igara s ovim opakim vanzemaljcem u glavnoj ili sporednoj ulozi. Uživao sam u Predator Concrete Jungle, no ostale su nažalost više manje bile ispodprosječne i daleko od punog potencijala kojeg sa sobom nosi ikona poput Predatora. Uvijek se pitam: koliko teško može biti? Pa imamo već mnoštvo igara gdje se skrivamo, lovimo i uhodimo plijen, inflitriramo baze i ubijamo ljude. Bilo koja Assassin’s Creed igra treba samo koji komad napredne tehnologije i imamo savršenu Predator igru.


No, suprotno tome, netko je došao na ideju da Predator igra mora biti 1v4 multiplayer akcijska pucačina pa smo dobili Predator: Hunting Grounds. Što to u prijevodu znači? Znači kako će kako će ova recenzija biti kraća jer ne moramo trošiti vrijeme na priču koje ni nema.




Igra ima samo jedan mod gdje na odabir nudi ili Predatora ili jednog od članova četverločlanog tima vojnika te igrače baca na mapu gdje svatko ima zadani cilj. Predator naravno mora poubijati sve igrače, dok vojnici moraju izvršavati određene zadatke po mapi, boriti se protiv NPC vojnika te se na kraju evakuirati helikopterom na zadanoj lokaciji.

Možda Predator: Hunting Grounds nije igra koju sam htio, ali moram priznati kako ideja, barem na papiru, nije loša. Tonom igra definitivno puca na prvi i uvjerljivo najbolji Predator film gdje usamljeni Predator mora polako uhoditi plijen i čekati savršenu priliku da bolje naoružane i brojnije neprijatelje usmrti jednog po jednog. Nažalost, konačna izvedba te ideje daleko je od idealne.



Prvo što moram svakako napomenuti je problem matchmakinga. Ako želite igrati s Predatorom, matchmaking zna biti nevjerojatno dugotrajan. Pod nevjerojatno mislim na minimalno 15 minuta, a u nekoliko sam slučajeva dogurao i do apsurdnih 45 minuta traženja meča. Ne znam radi li se o činjenici kako svi žele igrati s Predatorom ili kako igru ne igra dovoljno igrača da bi se uopće uspostavio velik broj četveročlanih timova za njegove protivnike. Rezultat navedenog je kako sam dobar dio vremena proveo igrajući se vojnika za koje je matchmaking nešto podnošljiviji i rijetko kad pređe pet minuta.

Mečevi traju po 15 minuta, a odvijaju se na jednoj od tri džunglom prekrivene mape koje su toliko slične da se razlika jedva i primijeti. Svaka sadržava dvije ili tri generične baze u kojima NPC vojnici stoje i žale se kako im je grozno što uopće tamo moraju biti, a ja ih u potpunosti razumijem.



Oni zapravo služe samo kao topovsko meso koje usporava igrače u izvršavanju repetitivne šašice zadataka koje je kao vojnik potrebno ispuniti prije evakuacije. Izrazito su slabašni, a umjetna inteligencija im je dalek pojam s obzirom da bezglavo trčkaraju i čekaju na otvorenom da ih se ubije. No, ni to nije pretjerano zabavno jer je mehanika napucavanja barem sedam koplja ispod igara poput Call of Dutyja, a često sam imao osjećaj kao da igram FPS star 15 godina.

Igranje vojnika brzo dosadi, a njegov najuzbudljiviji dio je definitivno obračun s Predatorom, ali i napetost uzrokovana činjenicom kako on negdje gore skače kroz krošnje ili proizvodi svoje karakteristično “režanje”.



Igranje s Predatorom je s druge strane nešto zabavnije. Očekivano, on je fizički znatno sposobniji i može se penjati po drveću, skakati 100 metara u daljinu, biti nevidljiv, upotrebljavati toplinski vid, i uz sve to koristi mnogo zabavnija oružja. Osim poznatog plazma topa na ramenu, tu su i njegova druga prepoznatljiva oružja poput pištolja koji ispucava mreže, pametnog diska, luka i strijele i futurističkog koplja. Ograničen je samo u pogledu energije koja se troši pucanjem iz plazma topa te korištenjem nevidljivosti i termalnog vida, a regenerira njihovim isključivanjem.

Gameplay s njim podrazumijeva gerilski pristup ratovanju i čekanje da tim vojnika bude dovoljno okupiran NPC protivnicima i zadacima kako bi mogli brzo napasti te se jednako brzo povući.

Nažalost, kao i kod igranja vojnikom kontroliranje Predatora zna odavati dojam strahovite neispoliranosti. Predatorov parkour je naorčito nezgrapan jer često nalikuje kao da kontrolirate turbo vjevericu na steroidima umjesto izrazito inteligentnog prašumskog lovca. Igra crvenom bojom označava grane po kojima se moguće kretati, ali vas automatski prebacuje s jedne na drugu čim se približite rubu što je često rezultiralo da moj panični bijeg od vojnika izgleda kao da igram s priglupim početnik Predatorom koji se od nervoze grči u kutu nekog drva.

Kao što sam spomenuo, meč završi ako Predator pobije sve vojnike ili oni njega, ali i ako vojnici nakon svih zadataka uspješno izvrše “get to the choppa”. U potonjem slučaju, Predator mora ubaciti u petu brzinu želi li pobijediti. To podrazumijeva napuštanje svih pretenzija na šuljanje i ulazak u direktan sukob koji često rezultira njegovom smrću.

[img]https://i.imgur.com/nELBU9j.jpg[/img]

Ako se to dogodi, još uvijek ima vremena da počisti neprijateljski tim aktivacijom uređaja za samouništenje koji oni mogu deaktivirati ili pobjeći izvan radijusa eksplozije. Kraj svakog meča sa sobom nosi iskustvene bodove koji otključavaju opremu, ali i valutu s kojom je moguće kupovati raznoraznu kozmetiku što predstavlja jedini motiv za kontinuirano igranje. Igra ima i kutije s lootom koje se zasad kupuju isključivo spomenutom valutom, a bacaju tri nasumična komada kozmetike.

Po meni je općenito najveći problem ove igre činjenica kako se radi o isključivo multiplayer igri gdje potreba za balansiranjem “frakcija” ubija čitavu fantaziju moći koju bi trebali imati s igrajući s Predatorom. 15-minutni limit ne dopušta pažljivo uhođenje plijena, a sam je Predator suviše mekan da bi se direktno suočio s timom vojnika ako se oni, kao što je obično slučaj, drže zajedno. To također znači kako je gotovo nemoguće izvesti stealth kill ili napraviti trofej od palog igrača s obzirom da će vas u pokušaju ostali članovi tima zasuti mecima.


Uz to, Predatora je vrlo lako spaziti među drvećem, a moguće ga je i pratiti dok se povlači budući da luči hektolitre svoje flourescentne krvi kada je ranjen. Iako ima pristup određenim perkovima koji mogu donekle umanjiti ove probleme, često mi se dogodilo da sam kao Predator upravo ja postao lovina što je zaista porazna činjenica.

Igra je i s grafičke i s tehničke strane poprilično razočaravajuća. Iako i na PC-u igra izgleda jednolično i mlako, veći framerate igranje čini nešto podnošljivijim iskustvom. S druge strane, PlayStation 4 verzija igre, čak i na Pro inačici konzole, jedva ide u 30 frejmova, a pati i od sporog učitavanja tekstura, loših animacija i brojnih bugova.


Jedino što apsolutno mogu pohvaliti je zvučna strana igre. Osim prepoznatljivih zvukova koje proizvodi Predator i njegova oprema, dizajn zvuka za vrijeme gameplaya je napravljen toliko dobro da je moguće u potpunosti se osloniti na njega za orijentaciju. Glazba je također odlična, a preuzeta je dikretno iz filmova čime značajno doprinosi autentičnosti iskustva.


Sve u svemu, Predator: Hunting Grounds nudi jako malo za svoju cijenu, a naročito je neisplativ na PlayStationu gdje zahtijeva i pretplatu na PS Plus. Nećete tu pronaći niti zadovoljavajuće FPS iskustvo niti ćete moći iskusiti užitak lova i nadmoći koja bi trebala ići uz Predatora. Puno o igri govori kako je daleko najbolje iskustvo koje sam u njoj imao bio ulazak u privatni meč gdje sam se bez drugih igrača kao Predator iživljavao nad NPC vojnicima.


Trebalo je tu još puno rada kako bi i ovo što smo dobili bilo na zadovoljavajućoj razini ispoliranosti, a onda još toliko za razvoj sadržaja kojim bi opravdali igrinu punu cijenu. Da, moguće je rijetko, kada se planeti poravnaju, doživjeti pokoji uzbudljiv meč u skladu s vizijom proizvođača, ali češće ćete kao Predator s ovom igrom uloviti jedino čistu dosadu.