Doom Eternal (2020)

[Matthew]

DOOM ETERNAL



For: Windows, PlayStation 4, Stadia, Switch, Xbox One

---

Pripremite se na recenziju s najviše ikad upotrebljenom riječi „nabrijano“. I prije nego što je izašao Doom 2016., a naročito nakon njega, svi znamo što očekivati od ove franšize – beskompromisno nasilje, hektolitre krvi i „gotta go fast“ brzinu kakve se ni Sonic ne bi posramio. Doom je baš kao i njegov protagonist, beskompromisan i potpuno apatičan na sve moderne senzibilnosti i pahuljice koje malo grublji ton glasa smatraju mikroagresijom. Upravo suprotno, franšiza u svakom smislu nastupa suptilno poput atomske bombe ravno u facu, a ni Doom Eternal nije ništa drugačiji. U skladu s tim, ako ste voljeli Doom 2016, Eternal nudi sve to, samo još veće, jače, i nabrijanije.

Za početak – priča. Iako Doom nikad nije bio serijal koji se igra zbog priče, ona isto tako nikada nije bila u potpunosti odsutna već se uvelike odvijala u pozadini. U Doomu 2016 priča je uglavnom bila sramežljivo smještena na Marsu, a dobar smo dio objašnjenja dobivali isključivo u pisanom obliku. Zato je u Eternalu ID odlučio objeručke prihvatiti mitologiju serijala i prebaciti dio te pozadinske priče u prvi plan.




Rezultat toga je povećan broj animacija, relevantnih likova, ali i raznolikih, zanimljivih lokacija koje Doom Slayer posjeti tijekom igre. Prezentacijom, ali i estetski me uvelike podsjetilo na Darksiders serijal gdje je svaki lik napravljen na način da izgleda i zvuči opako, a svaka lokacija ima neko epsko ime koje krije milijun godina misteriozne povijesti.

Ulozi su ovoga puta znatno viši jer su već na početku igre demoni uspješno izvršili invaziju zemlje. Doom Slayer chilla u svemirskoj postaji maštovitog imena Fortress of Doom koja služi kao HUB iz kojeg se teleportira uokolo po lokacijama iz vlastite prošlosti. Svaka misija u suštini predstavlja lov na ključne negativce ili predmete koji će mu pomoći da invaziji stane na kraj.



On je i dalje šutljiv i samozatajan, a igra odlično prodaje kult njegove opakosti kud god se okrenete. Uz činjenicu da za vrijeme kampanje lik bez pol pardona napravi neke uistinu impresivne stvari, svako toliko netko podsjeća da s njim nema šale. Trunka dodatne osobnosti mu je dana barem u pogledu malene sobice u Fortress of Doomu gdje saznajemo da i sam ljubi svoj lik i djelo, voli metal glazbu, oružja i oklope, igračke, a možda i kako je i sam gamer.

Osobno mi je bilo iznenađujuće zanimljivo pratiti čitavu stvar, a razlog tomu je konačno konkretno zalaženje u podrijetlo Doomguya i mnogih, do sada velom tajni, obavijenih aspekata Doom univerzuma. Doduše, igra i dalje mnogo više toga nudi i objašnjava u zidovima teksta unutar menija, pa ako želite saznati više konkretnih informacija o Night Sentinel i Maykr frakcijama, čovječanstvu i demonima, morat ćete usporiti hipernabrijani gameplay i baciti se na čitanje. Koje nije nabrijano.



Ako ste sad ovo pročitali i nemate pojma o čemu pričam ili vas nije briga – ne brinite, Doom je još uvijek moguće doživjeti kao „bio jednom jedan opaki marinac koji je ubijao horde demona“ i dobro se zabaviti bez osjećaja kako ste nešto značajno propustili.

Bez obzira što mislili o pokušaju konkretnije priče u Doomu, nemojmo se zavaravati – ovdje ste zbog gameplaya. Iskreno, osobno nisam uopće vidio previše prostora za napredak formule viđene u Doomu 2016. koji je bio zaista odličan. Za potrebe recenzije nakratko sam uskočio natrag u tu igru te se podsjetio koliko je brza, napeta i dinamična. No, kada sam zaigrao Eternal, prethodnik mi se činio kao spora i predvidljiva mala beba.



Kao prvo, navedeno možemo zahvaliti maštovitije dizajniranim, vertikalnijim levelima i novim opcijama za kretanje istima. U tom pogledu, Doom Slayer se za Eternal bacio u trening raznolikih olimpijskih disciplina. Još uvijek poznaje kretanje isključivo brzinom sprinta Usaina Bolta na 100 metara istovremeno rušeći rekorde skoka u vis s dobro poznatim duplim skokom. No, njih pojačava dash mehanikom koju može koristiti i usred skoka, njihanjem po ručkama te penjanjem po određenim zidovima.

Nadalje, igra kombinira navedeno s predmetima koji obnavljaju korištenje dasha u zraku, platformama koje lansiraju igrača u zrak, ali kasnije i kukom s kojom se moguće lansirati prema neprijateljima. Osim što navedeno borbu začinjava i ubrzava do neslućenih razmjera, pruža i donekle mirnije, platfoming segmente. Ako vam se kosa naježi od pomisli platforminga iz prvog lica, ne brinite jer oni su ovdje linearni i jednostavni do te mjere ih se prolazi kao na autopilotu.



Kao drugo, takozvani agresivni menadžment resursa viđen u prethodniku je ovdje odnesen na novu razinu. O čemu pričam? Naime leveli Eternala su jako škrti kada su u pitanju resursi poput municije, zdravlja, oklopa i slično. Umjesto toga, ubijeni neprijatelji su, ovisno na koji ih se način ubije, njihov glavni izvor. U prijevodu, što ih se više i brže ubija, to ste duže živi i opremljeniji da ih još više i brže ubijate. Animirani glory kill za zdravlje i super snažni udarac, motorna pila za municiju, zapaljeni protivnici za oklop.
Iako je zbog navedenog sustava moguće kritizirati moderni Doom jer je njime značajno ograničio način na koji mu se pristupa, toliko je zabavan i dobro uklopljen u samu priču i agresivnu prirodu igre da me nije nimalo smetao. Da pojasnim, Eternal zna biti teška igra u kojoj nije moguće odabrati jedno omiljeno oružje i koristeći ga preći igru.



Naprotiv, vjerojatno nije moguće proći ni njen prvi level, a uspjeh je zajamčen isključivo uz konstantno i često frenetično kretanje i ubijanje demona svakih nekoliko sekundi. Njih je ovdje znatno više i mnogo su raznovrsniji nego u prethodniku pa su dodatan poticaj za korištenje apsolutno svih oružja u arsenalu Doom Slayera.

Arsenal doduše, uz par izuzetaka koje ću ostaviti vam na otkrivanje, nije doživio značajne promjene u odnosu na prethodnika. I dalje su tu iznimno zabavne sačmarica i njena super inačica, nabrijana jurišna puška, bacač raketa, plazma puška, motorna pila, granate, demonski samostrijel i majka svih pušaka – BFG.



Ono što im daje začin jest činjenica kako je Eternal jedna od onih igara čije nadogradnje imaju nadogradnje pa igra valjda do svoje polovice iskače s tutorial prozorima kako bi vam sve detaljno objasnila. Svaka puška ima dva moda pucanja od kojih svaki ima po tri ili četiri zasebne nadogradnje, moguće je nadograditi oklop Doom Slayera, otključati po dva seta dodanih perkova i slično.

Sve nadogradnje osim onih za puške treba pronaći po opcionalnim i skrivenim puteljcima unutar levela što je bio veseli poticaj za njihovo istraživanje. Doduše, isti nisu pretjerano skriveni pa sam uz brzinski prolazak kampanje uspio otključati gotovo sve osim i isključivo kolekcionarskih predmeta koji nemaju gameplay svrhu.



Sve u svemu, igra uz te kolekcionarske i kozmetičke predmete, uvrnute šifre, različite težine i master inačice levela poziva na vraćanje u igru i pruža dovoljno raznovrsnosti da vas zabavlja i nakon kampanje. Za njen je prelazak potrebno 10-15 sati što je po meni idealno vrijeme trajanja budući da njen nemilosrdan tempo može uzrokovati zamor i repetitvnost na duže staze.

Nažalost, serveri za multiplayer nisu bili osposobljeni prije izlaska igre pa isti ne utječe na konačnu ocjenu. Ono što je bilo moguće vidjeti definitivno se čini kao poboljšanje u odnosu na goli minimum Dooma 2016. Radi se o 2v1 multiplayeru gdje jedan igrač igra ulogu Doom Slayera sa svim pripadajućim sposobnostima i oružjima dok druga dva igrača kontroliraju jednog od nekoliko ponuđenih demona s različitim sposobnostima i mogućnošću prizivanja manjih demona u pomoć.



Igra je poprilično zahtjevna po pitanju minimalnog hardvera, a zahtjevi eksponencijalno rastu s povećanjem postavki, ali i težine na kojoj se igra iako je po pitanju čiste grafičke razlučivosti otprilike na razini prethodnika. Srećom, kada se pronađe optimalna kombinacija postavki za zadovoljavajuć framerate, igra ga dosta stabilno drži i u najvećem kaosu sa desetinama demona na ekranu odjednom.

Ono gdje je Eternal miljama daleko je u već spomenutom dizajnu i raznolikosti levela. Iako su arene u kojima se odvijaju borbe strukturalno slične, barem se odvijaju u vizualno raznolikim okolišima s nekim zaista impresivnim vizurama. Ponekad bude prava šteta što je tempo igre toliko kaotičan da bude zaista teško zastati i upiti svijet oko sebe.





Glazba je zaista odlična, ali i nabrijanija nego u prethodniku – ako je to uopće bilo moguće postići. Iako padne u pozadinu kad počnu letjeti glave, svaka sekunda predaha vraća je u prvi plan, pripremajući igrača na novu rundu sveopćeg kaosa.

Sve u svemu, Doom Eternal je i dalje jedinstvena i beskompromisna pucačina starog kova u modernom ruhu koju definitivno treba zaigrati. Ako ste frustirani jer ne možete ili nećete moći izaći iz kuće zbog koronavirusa, Doom je idealna, najjeftinija terapija koju si možete priuštiti.

Izvori:

www.hcl.hr
Matthew Willson