The Beast Inside (2019)

[Matthew]

The Beast Inside



PC Game

Čudno je ponekad igrati The Beast Inside. Kao da se preda mnom nalazi igra sastavljena od više manjih igara, povezanih vrlo labavo, gotovo pa proizvoljno. Nisam siguran je li to namjera onih koji su je napravili. Uglavnom mi se čini da je. Ali, ne funkcionira uvijek to onako kako treba, nekad imam dojam da igram lošiju kopiju Firewatcha ili PT-a. A ne idu mi te igre nešto skupa, pa se onda pitam.
Na početku se nalazim u šumi, u nekoj izoliranoj kući, tu je Adam došao živjeti sa ženom. Taj je američki kriptoanalitičar, dolazi na staro obiteljsko imanje kako bi u miru dešifrirao sovjetske šifre, samo što na tom imanju ne živi nitko već dugi niz godina te ono izgleda jadno i oronulo. Samo sam čekao da se spusti noć i iz ormara iskoče neke sablasti. Ali, još je rano, čak ni sumrak, i treba se najprije raspakirati. Možda i ofarbati zid. Taj se zgulio za svih onih godina dok u kući nije boravio nitko, izgleda najodurnije od svega. Teško je zamisliti da netko spava u kući s takvim zidovima. Da, zidove treba ofarbati. Onda nije bilo druge nego otići na tavan, pronaći potrebne alate i kantice s bojom, vratiti se dolje, obaviti farbanje dok još ima sunca da se nešto vidi.



Na tavanu ipak ima nešto čudno. Neka podna daska slabo je pričvršćena, to Adam odmah primijeti kad na nju stane, a ona se pomakne, sad je zainteresiran, istrgne je iz ležišta. Podno nje skrivena kutija, zabravljena bravom, prva zagonetka u igri. Unutra, dnevnik. Uzme ga i počne čitati. Odjednom, perspektiva se mijenja. Više nisam Adam, sad sam Nicolas, čovjek koji piše dnevnik. I dalje sam u istoj kući, tek se useljavam, kao i prije, ali više nije dan, sad je noć, a godina nije tisuću devetsto i neka, nego 1864.

The Beast Inside sadrži dvije priče: prva, koja je smještena u razdoblje Hladnoga rata manje je horor nego što sam to inicijalno očekivao, taj je dio uglavnom rezerviran za segmente u kojima se vraća u prošlost, kad se igra u ulozi Nicolasa. Dnevnik koji Adam prolazi na tavanu nije cjelovit, tako da se Nicolasova priča ne igra u cjelini, već se izmjenjuje s onom Adamovom. Nicolasova priča započinje u kući, gdje ga po povratku zatiču krvavi tragovi koji vode u podrum, a uz njih, neka sablast koja zuri u njega s vrha stubišta. Ali, ubrzo ga vodi dalje, u mračnu šumu i napušteni hotel, u neprobojnu maglu te stari rudnik. Standardna je to priča o obitelji, prokletstvu, ludilu.



Na putu Nicolas zatiče različite spodobe, od običnih sablasti i prijetećih spodoba s ogromnom mačetom do grbavih baba s dugim noktima. Ništa pritom ne odskače od uobičajenog za žanr horora: svaki tren netko za Nicolasom glasno zalupi vratima, neka spodoba trči mu ususret da bi iznenada nestala, put koji je do ovog trenutka postojao više nije tu, sad bježite u nekom drugom smjeru. A u trenutku kad pomislite da ste se spasili, o ne, netko ili nešto Nicolasa iznenada ugrabi za ruku!

Kako su nagomilani različiti motivi, takve su i mehanike. One se neprestano mijenjaju, gotovo nikad ne ostaju dovoljno dugo da bi ih se zapazilo, baš poput motiva i one se čine nabacane zbrda zdola. U početku samo hodate i pokušavate pronaći šibice i ulje za svjetiljku da si osvijetlite put, istražujete, onda malo bježite kroz šumu pa pronađete revolver kojim upucate nekog duha, taj revolver magično nestane, sad se odjednom po rudnicima trebate skrivati u sekvenci koja je gotovo pa prekopirana iz The Vanishing of the Ethan Cartera.



Može se ta scena shvatiti kao aluzija, nije to samo po sebi nešto posebno loše, ali kad se gotovo svi aspekti horora u The Beast Inside mogu povezati s drugim igrama, onda takve stvari bodu u oko. A to je veliki problem, jer umjesto da djeluju cjelovito, noćne sekvence u The Beast Inside više su nalik vožnji kroz neki park strave i užasa koji svojim asortimanom atrakcija nastoji obuhvatiti apsolutno sve i svašta što se nudi samo da je to strašno.

Nije da su dnevne scene sasvim lišene horora. I u njima ima krvi i grotesknih scena, nerazriješenih ubojstava i prijetnji. No, naspram onih noćnih, one su znatno opuštenije. Mnogo se tu hoda, često kroz suncem obasjanu prirodu, sa skenerom u rukama. Rješavaju se povremeni i problemski zadaci, poput dešifriranja poruka. Farba se i zid.



Velika je onda šteta što su ta lijepa mjesta velikim dijelom lišena nekoga konkretnoga sadržaja. Nisu ni obavijena određenim ugođajem kao što je to slučaj u Firewatchu pa da ih barem to spasi. Melankolija i samoća prožimali su taj naslov, a lijepa, ali napuštena priroda zrcalila je taj aspekt, bila gotovo njegovim dijelom. Nečega sličnog nedostaje The Beast Insideu, a to je saznanje koje postaje posebno bolno kad otkrijete da model nadzorne kućice u njemu doslovno odgovara onome iz Firewatcha. No u toj kućici nema walkie-talkieja, nema glasa Delilah; ova je kućica tek usputna postaja kroz koju ćete na brzaka pretrčati na putu prema novom špijunovom tragu, kao da u njoj nema ničega, kao da je posve prazna.



Skener koji Adam nosi signalizira mu u kojemu smjeru mora ići kako bi se približio svojoj meti. Njega možete imati na ekranu i kad trčite, a kako se inače lako izgubiti, postavlja se pitanje to ne učiniti. Jednom kad se približi tragu, Adam će ga skenirati kako bi došao do nekih novih zaključaka o situaciji. Nekad će iskrsnuti problem, pa će skeniranje prepriječiti pojava anomalija koje će se na skeneru predočiti obliku nekih lebdećih meduza. Ako se te pojave, njih će biti potrebno najprije ukloniti, tako da ih se upuca skenerom. Mini-igra skeniranja je uz rješavanje problemskih zadataka primarna stvar koju će Adam raditi dok istražuje šumu, što, jasno, nije posebno zabavno.

Da igra nema problema s koherentnošću na razini motiva i mehanika bio bi to već dosta istaknuti naslov. Vrijedi ga odigrati, a posebno bi zanimljivo moglo vidjeti što će ekipa iz Illusion Raya iskemijati sljedeće. Ima tu potencijala.

Izvori: www.hcl.hr
​Matthew Willson