Journey To The Savage Planet (2020)

[Matthew]

Journey To The Savage Planet


For PS4, Xbox One and PC



Nalazimo se u zaista sušnom razdoblju što se tiče visokoprofilnih igara. Dobro je to na neki način jer se možemo posvetiti igrama koje nismo zaigrali ili završili, ali nama recenzentima ipak je najdraže pratiti nove stvari, sve i kad nisu visokog budžeta. Jedan od takvih naslova je i Journey to the Savage Planet pa je prava sreća što se njegov izlazak poklopio s upravo ovim vremenskim periodom. Ulazeći u igru, znao sam samo kako se radi o opuštenoj istraživačkoj avanturi iz prvog lica i nisam imao nikakva očekivanja, ali sam u konačnici ostao iznenađen svime što igra nudi.




Čitava stvar započinje na svemirskom brodu Javelin korporacije Kindred Aerospace čiji ste vi jedini putnik (osim ako ne zaigrate u co-opu). Stigli ste na planet imena AR-Y 26 kao dio misije pronalaska novog doma za čovječanstvo. Premisa zvuči vrlo ozbiljno, no igrin uvod je neočekivano zabavan i prožet humorom te uvelike postavlja ton ostatku igre.

Jedini likovi u igri osim vas su CEO Kindred korporacije te simpatična umjetna inteligencije imena E.K.O. CEO će vam se javljati putem blesavih live-action videa, dok će E.K.O. biti s vama i bacati humoristične komentare za vrijeme čitave avanture. Ekran za odabir lika sastoji se od devet portreta likova koji kao da su izašli iz najtreš glazbenog spota 80-tih, ali i jednog psa – kojeg sam ja odabrao. Naravno, mislio sam kako je moj odabir beznačajan, naročito kad sam silaskom s broda vidio kako i dalje upravljam humanoidnim likom sve dok se nisam počeo kretati s likom i čuo lajanje, dahtanje i ostale zvukove karakteristične za psa.



Prvo je to u nizu iznenađenja gdje se vidi kako je Journey to the Savage Planet rađen s ljubavlju i uistinu zavidnim nivoom posvećenosti detaljima. Izlazak iz broda s jadnim pištoljčićem u snijegom okovano, skučeno područje može ostaviti pomalo razočaravajući dojam, no isti se vrlo brzo raspline kad vam igra pokaže što vas sve uistinu čeka. Naime, igrin svijet iznenađujuće je velik, a sačinjen je od raznolikih letećih otoka, ali i divovske vanzemaljske građevine koja vrlo brzo postaje glavni cilj igre.

Ne želim ništa konkretno otkrivati, ali pohvalna je činjenica kako je misterij građevine unatoč šaljivoj atmosferi igre tematski vrlo ozbiljan i zaista efektivan motiv za nastavak igranja.




Gameplay petlja donekle podsjeća na Subnauticu gdje vam igra daje slobodu na jednom dijelu svijeta dok ne pronađete informaciju ili nadogradnju potrebnu za nastavak. Prepreke se uglavnom sastoje od previsokih ili preudaljenih stijena ili prepreka koje blokiraju prolaz. Nadogradnje krenu dosta nevino s čizmama za dupli skok da bi kasnije razvili razne vrste kuki, jetpack, ali i rukavice za baratanje opasnom florom. Svaki set otoka donosi nešto novo u smislu flore i faune koju također valja iskoristiti za napredak. Bilo u vidu skupljanja resursa za 3D printer ili direktnog korištenja iste u liječenja lika ili eksplodirajućih i korozivnih bombi.



Igra označava samo lokaciju kritičnih nadogradnji, a na vama je da do istih istraživanjem pronađete put. U suštini, sve što u igri radite, radite ususret sljedećoj nadogradnji koja će imati osjetan utjecaj na gameplay. Sustav je zapravo vrlo zarazan jer vam svaka nadogradnja otključava potpuno novi segment svijeta koji vjerojatno iz daljine promatrate proteklih sat vremena – a tko zna što se tamo krije.

Glavnina izazova u igri ipak proizlazi iz platformerskih segmenata gdje prijetnju predstavlja ili pad u provaliju ili primjerice u lavu. Skakutanje možda nije najspretnije s obzirom na ponekad lošu detekciju ruba neke stijene na koju se pokušavate popeti, ali i činjenicu kako se radi o igri iz prvog lica. No bez obzira na navedeno, uspijeva biti vrlo zabavno i gotovo nikad ne frustrira. To je naročito slučaj kasnije u igri kada kombiniranjem nadograđenih alata kretanje svijetom postane mnogo brže i nalik kakvom parkouru.



Kako smo imali samo jednu kopiju igre, nismo mogli isprobati online kooperativni mod za koji je potrebna i pretplata na PlayStation Plus. Da se razumijemo, sav sadržaj igre moguće je u cijelosti iskusiti samostalno i ništa nije rezervirano isključivo za kooperativnu igru. Istraživanje je vjerojatno nešto zabavnije u društvu, ali nema tu izgradnji nastambi ili nekog drugog sustava koji bi kooperativnu igru učinio smislenijom. Jedini rizik je da s dva igrača igra postane još lakša te da se njenih ionako relativno kratkih 10 do 15 sati gameplaya dodatno skrati.




Kreatori su si dali oduška i s raznolikim stvorenjima koja lutaju igrinim svijetom. Ima tu svega, od humoristično napuhanih kokoši koje možete šutati uokolo, opasnih mješanaca dikobraza i divljih mačaka pa sve do letećih meduza i kojekakvih drugih buba.



Vizualnih bugova je iznenađujuće malo, ali ono što pomalo ubija ukupni dojam je loša optimizacija igre. Česta su zastajkivanja i pad frameratea koji znatno smanjuju užitak igranja, a znaju utjecati i na izvođenje gameplaya. Performanse su uvjerljivo najlošije prilikom borbe protiv više živina, naročito ako su njihovi napadi popraćeni raznim efektima. Zbog toga ih bude teško pogoditi pucanjem, a kada se borba kombinira s platformerskim segmentima zastajkivanje može uzrokovati i pad u provaliju i smrt.

Izvori: www.hcl.hr

​Matthew Willson