The Irishman (2019.)

[Bred]

Žanr:
Biografija, krimi, drama


Režija:
Martin Scorsese


Scenarij:
Steve Zaillian


Glumačka postava:
Robert De Niro (Frank Sheeran), Al Pacino (James Hoffa), Joe Pesci (Russell Bufalino), Ray Romano (Bill Bufalino), Bobby Cannavale (Felix DiTullio), Anna Paquin (Peggy Sheeran), Harvey Keitel (Angelo Bruno), Jack Huston (Robert F. Kennedy)



Sinopsis:
Priča o “soboslikaru” Franku Sheeranu, znanom kao Irac, i njegovoj karijeri mafijaškog ubojice, koja je kulminirala i danas nerazjašnjenim ubojstvom moćnog, ali korumpiranog sindikalnog vođe, Jimmyja Hoffe.


Neovisno o tome kada on te filmove radio, Martin Scorsese je redatelj staroga kova. Način na koji on pristupa filmu je holivudski artizam 70-ih i 80-ih godina i gotovo svi njegovi filmovi (kao izuzetak mi na pamet pada čarobni Hugo) i to je nešto čega danas više nema. Ili uglavnom nema (Phillipsov Joker je rijetka iznimka rađena u stilu koji je odumro prije 40-ak godina). Međutim, nije to nipošto loša stvar – film se treba razvijati, u to nema sumnje – i baš je zbog toga lijepo u 2019. godini vidjeti jedan film koji podsjeća na jedno razdoblje koje je bilo mnogo realističnije i mnogo više umjetnički sofisticirano nego što je ovo danas. The Irishman je film koji, stilski, odgovara 70-ima i 80-ima, ali je unatoč tomu potpuno prikladan za suvremenu publiku i još jedno remek-djelo iz redateljske palice Martina Scorseseja.



O samom Scorseseju i njegovoj režiji deplasirano je govoriti. Čovjek je neupitno jedan od najvećih i zapravo ćete teško pronaći loš film da ga je on režirao. Mislim da to čak nije ni moguće. The Irishman u tom smislu nije nikakav izuzetak i on, zapravo, podsjeća na one dane kada je Marty nizao hitove poput Taksista, Razjarenog bika, Boja novca ili Dobrih momaka. Ovaj je film u rangu tih klasika (stilski najsličniji posljednjem u nizu) i tu se u režijskom smislu nema apsolutno ništa za prigovoriti. On je odmjeren, izvanredne kompozicije i tehnički odrađen na jednoj nadasve superiornoj razini, toliko da već sada možemo reći da se radi o jednom od Scorsesejevih najboljih uradaka.

Od svih tehničkih aspekata posebno bih pohvalio i glazbu Robbieja Robertsona, koja je zapravo jedna simpatično razigrana jazz/swing kombinacija koja savršeno hvata Zeitgeist samoga filma, ali daje i jedan neobično skladan kontrast vrlo mračnoj i teškoj tematici samoga filma.

[alfo]

jedini film vredan gledanja iz 2019. godine.

Scorcese je bog, De Niro i Pacino su jos veci bogovi.