Chilling Adventures of Sabrina (2018.)
Chilling Adventures of Sabrina
(2018)
https://i.imgur.com/etIfiZ0.jpg
Žanr:
drama, fantastika, horor
Autor:
Roberto Aguirre-Sacasa
Glumačka postava:
Kiernan Shipka (Sabrina Spellman), Lucy Davis (Hilda Spellman), Miranda Otto (Zelda Spellman), Chance Perdomo (Ambrose Spellman), Michelle Gomez (Mary Wardwell / Madam Satan), Richard Coyle (Faustus Blackwood), Ross Lynch (Harvey Kinkle), Jaz Sinclair (Rosalind Walker)
Sinopsis:
Sabrina Spellman je poluvještica/polusmrtnica koja živi sa svojim tetama, vješticama, koje ju pripremaju za ulazak u Crkvu noći. Svjesna svojim obveza prema svijetu čarolije, ali i veza koje ima prema svojim prijateljima smrtnicima, Sabrina prolazi kroz različite pustolovine i testove kako bi pokušala izbalansirati svoju dualnu prirodu i iskoristiti najbolje od oba svijeta.
Kao osobu koja je svojedobno kao dijete pratila originalnu seriju Sabrina the Teenage Witch s Melissom Joan Hart, najavljeni Netflixov projekt me prilično zaintrigirao. Dosad sam imao samo pozitivna iskustva s Netflixovim serijama (izvrsni Stranger Things i maestralni Mindhunter), tako da nisam sumnjao u produkcijsku kvalitetu nove Sabrine te sam imao neka okvirna stilska očekivanja. Serija se doista poklopila sa svim mojim očekivanjima, ali se u jednom pogledu pokazala izrazito deficitarnom, a to je – suština.
Međutim, o tom – po tom.
Prvi put u životu recenziram jednu sezonu serije tako da je ovaj tekst za mene svojevrsni eksperiment i jedna “jeziva pustolovina”, kao što navodi naslov ove serije. U najavama je bilo razvidno kako će sadržaj biti nešto mračniji (ili bizarniji) u odnosu na dosadašnje adaptacije, što i nije bilo toliko iznenađenje. Taj stilski postupak pokazao se, zapravo, vrlo nezgrapnim jer, iako serija obiluje plejadom vrlo bizarnih i morbidnih scena (brutalna ubojstva, ritualna ubojstva i povezana ritualna oživljavanja, odvratni demoni, bizarne orgije među, de facto, djecom, etc.), element horora nije nimalo strašan. Mislim, barem ne za jednog ozbiljnijeg gledatelja. Ono na čemu serija nastoji graditi svoj horor su mlaki efekti i bizarnosti koje bi prestrašile valjda jedino djecu i tinejdžere; mislim, ako ste u životu pogledali jedan iole ozbiljan horor film (pri čemu to ne moraju biti vrhunska ostvarenja poput Conjuringa), Sabrina vam neće izazvati nikakav strah, niti napetost. Zapravo, više ćete se “diviti” (ako mogu tako reći, mada se ne radi o ironičnom kontekstu) samoj tehničkoj realizaciji navedenih efekata, nego što će vas oni prestrašiti. Produkcijski je serija doista, što se tiče efekata, scenografije, kostimografije pa čak i onih režijsko-tehničkih aspekata poput kamere, kadrova, snimanja, na jednoj zavidnoj razini i tu je Netflixova produkcija još jednom pokazala da ima kvalitetu.
Za podrobniju analizu scenarija trebalo bi se osvrnuti na svaku epizodu pojedinačno, što mi nije cilj, pogotovo ne ovako nakon što je dobar dio ljudi već pogledao seriju jer je ona izašla pred neko vrijeme. Priča u cjelini donekle ima smisla, međutim pojedinačno se znalo događati da upada u probleme i/ili postaje dosadna. Poanta prve sezone je evolucija Sabrinina lika, njezino prihvaćanje svoje vještičje prirode i njezin raskid sa svojom ljudskom stranom. U kontekstu same Sabrine, razvoj lika odrađen je prilično dobro, mada priča kao takva ide prema jednom predvidivom kraju koji je, za mene osobno, čak i previše ubrzan. Da, deset epizoda je prilična količina materijala, ali radnja je doista poredana tako, rekao bih, neuvjerljlivo “slučajno” da su stvari postavljene baš tako da se to dogodi na kraju sezone. Kod serije volim nepredvidivost, isto kao i kod filma, odnosno ako je već predvidivo, da je izvedeno onako kako spada, a ne da su se u jednom trenutku okolnosti počele slagati tako brzo i tako prikladno da je taj zacrtani kraj, iako u tom trenutku nije bio eksplicitno izvjestan, realiziran. Bilo je tu još prostora za razvoj, bilo je tu još prostora za dramu, za evoluciju Sabrininog odnosa prema svojoj dualnosti, za još par internih sukoba, ali sve je to zanemareno kako bi serija u posljednjem trenutku došla do svog planiranog kraja. U ostalim aspektima, priča je u cjelini funkcionirala, mada bi seciranje svake pojedinačne epizode svakako otkrilo mnogo više problematičnih scena i odluka, neke od kojih su djelovale vrlo naivno, da ne kažem stupidno i uvredljivo.
https://youtu.be/ybKUX6thF8Q
Izvor: klik
Matthew Willson
