The Last Of us Part II (2020)
The Last of Us Part II svoju vam namjeru demonstrira odmah u prvim minutama igre. Jašete tako kroz zarasli krš Wyominga i dolazite do napuštene benzinske postaje s čijeg krova visi nekakav pano. Taj je pano taman toliko nisko da se vaš lik mora instinktivno sagnuti kako ne bi zapeo glavom, što i čini – ne samo jednom nego i kad se pokušate vratiti natrag. Mogao je pano biti postavljen par centimetara više, ništa time ne bi estetski bilo narušeno i ne bi vam smetao na putu. U većini drugih igara vjerojatno bi tako i bilo, ali ovdje su se tvorci igre obavezali na dodatni posao s animacijom saginjanja jer žele da se maksimalno uživite u svijet koji su stvorili. Žele da imate osjećaj da će vaš lik napraviti isto ono što biste i vi napravili da ste na njegovom mjestu. A onda vas kroz mučno putovanje stavljaju u situacije gdje vaš lik radi stvari koje vi možda ne odobravate.
Po tome je The Last of Us Part II nastavak dostojan originala u kojemu je također bilo takvih situacija. Možda u originalu niste htjeli napraviti ono što je Joel učinio tijekom svoje žute minute, ali hej – to se prepričavalo godinama kasnije! Odmah ću vam reći kako mislim da Part II sam po sebi nema toliko snažnu priču kao original. Nastavak me nije šokirao istom jačinom kao original koji je u prvih 15 minuta ubojstvom djeteta postavio mračan ton ostatku igre. Ne kažem da šokova ovdje nema, ali nekako se u priči kojoj je glavni motiv osveta podrazumijeva te očekuje da će biti krvi i stradavanja. A tako i bude pa šokovi nisu kao da vas netko odalami lopatom dok se tome ne nadate.
Međutim, s druge je strane pozitivno što Part II odlično nadopunjuje priču originala koja u proširenoj cjelini sada dobiva još veću emocionalnu težinu nego prije. Situacija je slična kao s filmovima Kill Bill vol. 1 i 2 – i jedan i drugi su dobri sami po sebi, ali njihova priča pravu vrijednost dobiva u cjelini. Hoću reći da The Last of Us Part II nije nastavak napravljen čisto radi nastavljanja priče. Tu je da nam odgovori na pitanja koja su ostala visjeti u zraku prije sedam godina i taj dio odrađuje jako dobro. Gluma je na jednako zavidnoj razini kao i u prvom dijelu, ako ne i na višoj.
https://imgur.com/XIgzpxa.jpg
Priča će vjerojatno podijeliti mišljenja fanova oko smjera kojim krene odmah nakon prvih sat vremena. Iz do sada viđenih materijala jasno vam je da je Part II fokusiran na Ellie, a ja sam mišljenja da je to dobra stvar. Njezin lik ima prostora za rast i upravo se to koristi kao podloga u ovoj igri. Prvi je dio iscrpio temu očinskog odnosa između Joela i Ellie te mislim da nam nakon God of Wara nije trebala još jedna varijacija na tu temu. The Last of Us Part II umjesto toga obrađuje problematiku partnerskog/romantičnog odnosa. Tu su stvari mogle otići nizbrdo, ali je tema prezentirana zrelo i uvjerljivo, te je isprepletena centralnim motivom osvete.
Kad sam već gore spomenuo Kill Bill, koji s ovom igrom dijeli motiv osvete, evo jednog prigodnog citata: „Osveta nikad nije ravna linija. Ona je poput šume.“ Kažem da je citat prigodan jer je vrijeme da se osvrnem na slona u sobi, a to su spoileri koji su procurili prije izlaska igre. Naravno, neću vam ja ništa spoilati, samo ću reći da se priča ove ne može doživjeti kroz listu natuknica s događajima koji se dogode – nije to ravna crta. Da, većina točaka radnje koje su procurile jesu istinite i stvari se dogode onako kako je to navedeno. A s obzirom da je to priča o osveti, doslovno se može svesti na dvije ili tri rečenice. Čak je i ekipa Naughty Doga malo maskirala tu jednostavnost u promotivnim trailerima pa su „lažirali“ scene gdje se određeni likovi pojavljuju.
No, važnije od svega toga jest kako igra navodi igrača da sam propituje moralnost u svijetu bez morala, da se sam zapita gdje bi trebalo podvući crtu s odmazdom. Nema tu dijaloga koji će vam nametnuti ta pitanja, a odgovori su u tišini. Najbolji trenutak priče u The Last of Us Part II meni nije bila cutscena s nekim događajem nego dolazak na jednu lokaciju čiji mi je prizor izazvao osjećaj krivnje. Taj dio nećete naći na popisu spoilera, jednako kao ni kraj igre jer ono što je procurilo nije završnica nego dio igre koji je krivo protumačen kao kraj koji to nije.
https://imgur.com/WWgdMob.jpg
Ellie je komplicirano ljudsko biće i njezina seksualnost je dio njezine zamršene priče. Igra ne traži od igrača da ju simpatizira pod svaku cijenu, dapače – dopušta vam da si za sve likove, uključujući i Ellie, sami protumačite kakvi su ljudi i što o njima mislite. Jedna od najboljih kvaliteta ove priče jest što tu stvari nisu postavljene crno na bijelo. Prvi TLOU imao je nekoliko antagonista, npr. kanibala Davida, za koje ste mogli reći da su zli ljudi. Ovdje to nije tako jednostavno i fenomenalno mi je da ulogu negativca nema neki zločesti lik nego prije pojam cikličnog nasilja. To je jako teško izvesti u igri, a The Last of Us Part II je uspio u tome.
https://imgur.com/7cNfBt0.jpg
Ako se ičemu treba zamjeriti, to nisu nepostojeće propagande nego nespretno ispresijecana struktura priče. Neka poglavlja u kontekstu priče traju nepotrebno dugo i nisu svi likovi s kojima provodite vrijeme jednako zabavni. To me najviše smetalo jer na određenom dijelu igre radnja praktički staje kad je napetost na vrhuncu, a onda morate čekati dobrih 7-8 sati da vidite što se dalje dogodilo. Shvatite kasnije zašto je struktura priče takva i sve se to isplati na kraju, ali eto – postoje neki dosadni dijelovi zbog kojih igra traje duže nego je realno trebala. Prosjek trajnosti igara Naughty Doga je otprilike 15 sati, što je nekakva zlatna sredina i za priču i za gameplay. The Last of Us Part II traje oko 23 sata (barem je meni toliko trebalo za prvi prelazak) te već nakon 20-ak sati djeluje pomalo rastegnuto, da ne kažem ustajalo.
The Last of Us Part II je najvećim dijelom sličnog gameplaya onome iz prvog dijela, ali tamo gdje je to bilo dobro. Napucavanje je isto „pod rukom“, a nisam primijetio da su dodali išta novo od oružja. Možda samostrel, ali on je u prvom dijelu bio dostupan u multiplayeru. Razlika je samo u tome što sada možete pucati iz više poza, npr. dok ležite na leđima ili boku. Postoji jedna nova vrsta zaraženih neprijatelja i zapravo je manje opasna verzija postojećeg Bloatera. Osim njih, tu su i psi koji su dobrodošla gnjavaža premda nisu zaraženi. Oni vas mogu nanjušiti iz daleka, čime vas tjeraju da budete u stalnom pokretu dok se skrivate od ljudskih protivnika.
https://imgur.com/jNViU7p.jpg
Traženje resursa i opreme malo je bolje nego u prvom dijelu. Jako je korisno što u postavkama možete uključiti da vam se resursi skupljaju automatski čim prođete pokraj njih tako da ne morate svaki put pritisnuti tipku trokut. To mi je značajno ubrzalo igru, a nije umanjilo potrebu za istraživanjem. Zapravo sam se iznenadio koliko je važne opreme i stvari razbacano po mjestima koje uopće ne morate istraživati i ako ih zaobiđete ostat ćete zakinuti za nešto važno. Primjerice, sačmarica je vrlo korisno oružje u igri, a ako samo pratite glavni smjer i zadatak totalno ćete ju izgubiti za ostatak igre. Još jedna od stvari u kojima je Part II napredovao u odnosu na original jesu zagonetke. Sjećate se kako su se u prvom dijelu forsirale jedne te iste zagonetke, tipa Joel podigne Ellie pa mu ona pronađe i baci kutiju? To se u ovoj igri u 23 sata dogodi jednom ili dvaput. Zagonetke su daleko raznovrsnije jer je uvedeno skakanje pod kontrolom igrača, bacanje užeta, spajanje kablova i sl. Naravno, tu je i dobro staro guranje kutija/kontejnera, ali je manje naporno nego prije i ima nekoliko zapleta. Jedini segment koji se često ponavlja jest opcionalno otvaranje sefova kroz traženje kombinacija. Srećom, i taj dio ima varijacije. Za prvih nekoliko sefova naći ćete izričiti kod odmah u blizini, a onda npr. imate sef za koji pronađete suptilnu poruku „kupi mi piće i reći ću ti šifru“ pa morate razbiti staklo na obližnjem aparatu s limenkama da biste došli do tražene kombinacije.
https://imgur.com/iKDWP4A.jpg
Igra je najvećim dijelom linearna, ali negdje oko trećeg sata postoji dionica u Seattleu gdje dobijete mapu i možete slobodno istraživati više lokacija. Ako ste igrali Uncharted: Lost Legacy, ovaj dio je vrlo sličan onom otvorenom levelu iz te igre, i bio mi je ugodna promjena formata za The Last of Us. No, to je samo jedan dio trajnosti 2-3 sata u igri od 20+ sati pa nemojte očekivati otvoreni svijet nakon toga, iako ćete to vjerojatno željeti jer otvoreni(ji) format igre donosi veću nepredvidivost. Kretanjem po otvorenijem okolišu možete naletjeti na patrole protivnika koje se dadu zaobići, a malo je drugačije kad vi naletite na protivnike umjesto da vam ih igra pošalje s psima i unaprijed vas upozori na njih. A ovih drugih situacija je mnogo više nego onih prvih.
Za sada nema multiplayera, ali je single-player dio maksimalno sređen u pogledu opcija za pristupačnost. Pisao sam o tome već u zasebnoj vijesti – nevjerojatna je količina opcija koje može podešavati u igri, a vežu se uz postavke težine, vizualni prikaz, kontrole i sl. Moguće je tako podesiti težinu igre prema pet kategorija, što znači 25 mogućih postavki težine, a kasnije će biti dodane i nove, poput permadeath opcija. Želite maksimalnu težinu protivnika, ali ne i siromaštvo resursa? Moguće je to naštimati. Ili ako vam nešto ne odgovara u sustavu kontrola, možete jednostavno promijeniti bilo koju akciju u igri. Znam da zvuči blesavo kad hvalim takvo što, ali na konzolama igre najčešće nemaju ovako detaljne i široke mogućnosti prilagođavanja po volji igrača. A isto tako nije ni čest slučaj da je sve prevedeno na hrvatski jezik kao u slučaju The Last of Us Part II.
https://imgur.com/0fLhOUU.jpg
Naravno, ako ćete baš tražiti mane kod vizualnog dijela, naći ćete ih u pojedinim sitnicama. Primjerice, kad hodate kroz gustu travu možete uočiti kako vlati trave prolaze kroz noge likova, ali to primijetite jedino ako to promatrate s tom namjerom „testiranja“ dokle realističnost igre seže – za vrijeme igranja ionako gledate naprijed, a ne pod noge likova. S vizualne strane zapravo je manje uvjerljivo to što na razrušenom okolišu nigdje nema nepristojnih crteža. Čovječanstvo pokazuje najgore od sebe, a nitko falus da nacrta! Šalim se, dakako, ako išta povremeno ubija imerzivnost onda je to već poznati problem igara Naughty Doga – taj da protivnici ne registriraju postojanje vaših suboraca dok se vi skrivate, a suborci su im doslovno pred nosom. Zvuk je neugodno dobar, a kad kažem neugodno to znači da realistično dočarava različite patnje neprijatelja prilikom umiranja. Čujete tako grcanja i gušenja u krvi i ponekad to zna biti malo uznemirujuće. Tradicionalno su jeziva i glasanja zaraženih protivnika, ali tu Half-Life po mom mišljenju još nije nadmašen. Igru sam igrao na PS4 Pro konzoli i ondje nema slobode biranja u izvedi, npr. kao u God of Waru. The Last of Us Part II uvijek ide u 30 sličica po sekundi, a usporavanja nisu strana. Događaju se najčešće kad igrač pali svjetiljku ili okreće kameru prema nekom intenzivnijem izvoru svjetlosti. Srećom, ta usporavanja nisu toliko strašna da utječu na gameplay. Tijekom akcijskih scena i borbe nikada nisam imao problema s nekakvim trzanjima.
https://imgur.com/1IoMeuK.jpg
Svoj zaključni stav o The Last of Us Part II neizbježno moram pojasniti spominjanjem prvog dijela. Neki su za tu igru govorili kako je bila „igra generacije“ – meni baš i nije bila. Možda zato što sam ju igrao četiri godine nakon izlaska, ali kad smo birali najbolje igre prošlog desetljeća prvi TLOU nije bio na mojoj top 10 listi – draži mi je čak bio Uncharted 4. Međutim, dolaskom drugog dijela dogodila se pomalo čudna stvar – prvi dio počeo sam cijeniti još više i sad mi je teško promatrati te igre odvojeno. Premda mislim da je drugi dio malo slabiji od prvog, obje su mi kao cjelina fantastične.
