Disintegration [2020]

https://news-cdn.softpedia.com/image...e-530237-2.jpg

Oduvijek sam vrlo intrigantnim smatrao kad igre pokušavaju spojiti naizgled nespojive žanrove. Jedna od mojih omiljenih igara svih vremena, Sacrifice, skladno je spojila akcijski RPG iz trećeg lica s elementima strategije. Disintegration je na prvi pogled obećavao nešto nalik tome pa sam bio poprilično zaintrigiran kada je igra najavljena. No, što sam ju duže igrao, sve sam više uviđao kako je Disintegration, osim generalnim konceptom, najdalje moguće od igre na koju me inicijalno podsjetio.

Prvi iznenađujući segment Disintegrationa je igrina priča i koliko je pozornosti posvećeno njenoj single-player kampanji. Ona se odvija u fiktivnoj bliskoj budućnosti gdje je čovječanstvo pogođeno globalnim pandemijama kojekakvih bolesti koje su dodatno začinjene dobrom dozom ratova. Kako bi eliminirali prethodno, a istovremeno postali efektivniji u potonjem, lukavi ljudi osmislili su tehnologiju nazvanu “integracija”. To podrazumijeva download čitave svijesti osobe u robotsko tijelo. Iako zvuči kao win-win situacija, negativna posljedica besmrtnosti dolazi u obliku gubitka emocija. Navedeno još gorim čini i činjenica kako nisu svi svojevoljno podvrgnuti tom procesu.

Disintegration ima zanimljivu premisu koja do samog kraja igre ostaje potpuno neiskorištena.

Igrač preuzima ulogu Romera Shoala – nekadašnjeg profesionalnog vozača lebdećih motora koji se zovu gravcycle. Romer je svojevremeno vodio vrlo popularan televizijski show, a i jedan je od prvih ljudi koji su se svojevoljno podvrgnuli procesu integracije. Romer početak igre dočekuje u divovskom lebdećem zatvoru frakcije Rayonne gdje ga ispituje njen poglavar i igrin glavni negativac. Kako ne bi bilo zabune, radi se o crnom robotu s crvenim očima. Njegov cilj? Na silu integrirati sve koji to još nisu svojevoljno učinili.

https://www.hcl.hr/wp-content/upload...on-slike-8.jpg

Naravno, Romer ubrzo uspijeva pobjeći te usput upoznaje nekoliko živopisnih robota s kojima odlučuje osnovati pokret otpora. Sve se to odvija u prvih 10 minuta gdje se igra zaista žuri sve glavne aktere postaviti na njihove pozicije. Nema tu suptilnosti ili postepene gradnje međusobnih odnosa. Šareni uvrnuti roboti se upoznaju i instatno postaju prijatelji te se udružuju kako bi zaustavili lošeg robota. Sve to na čelu s Romerom, jer eto, jedini zna voziti gravcycle. Ako zvuči neoriginalno i generički, to je zato što i jest.

Igra prebrzo i neuvjerljivo uspostavlja međusobne odnose glavnih likova.

Sama premise igre vrlo je interesantna jer se bavi kompleksnom tematikom koja neizbježno vodi do teških pitanja o samoj biti onog što nas čini ljudima. Nažalost, igra se istih samo površinski dodirne, slijepo se držeći najklišej mogućeg narativa sve do završnice. Vidljivo je kako je Disintegration odnosima između likova i hub područjima pokušao emulirati najbolje što RPG žanr nudi u pogledu priče, ali i to je toliko površinski odrađeno da uzore neću ni imenovati.

https://www.hcl.hr/wp-content/upload...on-slike-9.jpg

U skladu sa svime navedenim, kad sam rekao kako je priča iznenađujući segment Disintegrationa, više sam mislio na njenu kvantitetu nego na kvalitetu. Pod tim mislim na brojne, kvalitetno režirane filmiće u igrinom engineu koji jasno definiraju ciljeve i posljedice svake misije, ali i dosta efektivno daju osobnost glavnoj postavi likova. Svaki je jedinstven na svoj način i odlično glasovno odglumljen zbog čega su njihove međusobne interakcije često vrlo zabavne, a i prepune raznih podbadanja i pošalica. Oni zapravo spašavaju čitavu stvar i koliko-toliko su me držali investiranim i spriječili igrin pad u teritorij potpune generičnosti.

Osobnosti potpornih likova i njihova međusobna podbadanja najbolji su dio igrine priče.

Kao što sam spomenuo, sam gameplay primarno je dizajniran kao standardni FPS u kojem igrač kontrolira Romera koji upravlja gravcycle vozilom. Samo vozilo kreće se poprilično sporo, ali zato može lebdjeti oko 15 metara iznad zemlje i vrlo ga je jednostavno kontrolirati. Osim što je na toj visini lakše izbjegavati paljbu protivnika, nužno je i zbog bolje preglednosti situacije gdje do izražaja dolazi strateški element kontroliranja jedinica.

https://www.hcl.hr/wp-content/upload...on-slike-6.jpg

Odmah ću reći kako niti pucački niti strateški element igre nije odrađen na očekivanom nivou. Napucavanje protivnika ne pruža osjećaj zadovoljstva i nedostaje mu težine, čak i kada se kasnije u igri koristi teško naoružanje. Stvar donekle spašava jedino uništivost određenih građevina i dijelova okoliša koji se pod paljbom dinamično i na vrlo zadovoljavajući način raspadaju. Kod pucanja po neprijateljima glavni je problem što im tek ekstremno nadograđena oružja gravcyclea nanose zadovoljavajući nivo štete. Donekle to i razumijem jer su svi protivnici u igri roboti, ali svejedno sam dobar dio igre imao osjećaj kako na njih pucam grašak, a ne granate ili rakete.

Kod napucavanja je izostao osjećaj zadovoljstva pa ono vrlo brzo postane repetitivno.

Pomislio sam na trenutak kako je pucački element igre suzbijen kako bi do izražaja došao onaj strateški. I sama igra tvrdi kako će viši nivo težine zahtijevati veću involviranost u kontroliranje jedinica i kako će ono biti presudno za uspješno završavanje misija. Nažalost, to ovdje nije slučaj, a igra na višim postavkama oteža na najjeftiniji mogući način – povećavanjem broja protivnika.

https://www.hcl.hr/wp-content/upload...on-slike-3.jpg

Tim gore što su jedine dvije naredbe koje je jedinicama moguće zadati “prati me” i “idi tamo”, koja ujedno i služi kao naredba za napad protivnika. To bi možda i bilo dovoljno da je svaku od jedinica moguće kontrolirati individualno, ali ovdje se naredbe zadaju isključivo svim jedinicama istovremeno. Jedina iznimka su sposobnosti nekih robota gdje je individualno kod svakog moguće odrediti kada i gdje će koju ispaliti.

Strateški element igre toliko je površan da ga je teško uopće nazvati strateškim.

Čak se i taj goli minimum strateških mehanika ne ponaša uvijek konzistentno. Jedinice često prioritiziraju praćenje igrača ispred odlaska na zadanu lokaciju, znaju u prazno ispaliti specijalnu sposobnost ili bezglavo lutati dok im se ne zada naredba za napad iako protivnik stoji direktno ispred njih.

https://www.hcl.hr/wp-content/upload...n-slike-13.jpg

Rezultat svega navedenog je izostanak bilo kakve mogućnosti za taktiziranjem te pretvaranje mehanike koja je igru trebala učiniti posebnom u suvišan, ali i pomalo zamoran aspekt gameplaya. Misije se znaju veoma odužiti i svode se na ubijanje jednih te istih robota, koji će igrača ponekad zasipati metcima do te mjere da bi neke od misija lako mogle biti dio neke bullet hell igre. Akcija u rijetkim trenutcima zna biti zabavna, ali ti trenutci su prerijetki da bi iznijeli ostatak poprilično dosadnog iskustva.

Kampanja je veoma restriktivna po pitanju odabira jedinica, oružja i nadogradnji.

Možda bi čitava stvar bila bolja da je igraču dano više opcija prilagodbe gameplaya između misija. Umjesto toga, sve nadogradnje se svode na tek nemaštovito povećanje statistika, a igra sama od misije do misije definira koje će oružje gravcycle koristiti te koje i koliko će se jedinica igraču pridružiti na bojnom polju.

https://www.hcl.hr/wp-content/upload...on-slike-4.jpg

To je nešto što je developer rezervirao za multiplayer za koji je očigledno imao velika očekivanja. Tamo se nude tri moda koji su Disintegrationov spin na deathmatch, zone control i capture the flag. Tamo je moguće odabrati robote koji izgledaju zaista cool, a ne kao da su sastavljeni od dijelova pronađenih na odlagalištu otpada. Uz to je predviđena i mogućnost kupovanja kozmetike pravim novcem. Nažalost, multiplayer je tek tjedan dana nakon izlaska igre mrtav do te mjere da sam uspio odigrati tek jedan meč tek nakon 20 minuta matchmakinga.

Multiplayer se čini kao nešto zabavniji aspekt igre pa je prava šteta što ga nitko ne igra.

Ono što je u igri solidno odrađeno jest njen audiovizualni segment. Već sam spomenuo odlično odrađenu glasovnu glumu i odlično režirane filmiće. Uz njih treba pohvaliti i raznovrsnosti levela gdje se gotovo svaka misija odvija u vizualno drugačijem okolišu s nekim zaista impresivnim vizurama koje donekle umanjuju repetitivnost uzrokovanu osnovnom gameplay petljom. Uz to mogu reći kako je igra tehnički vrlo nezahtjevna, ali i kako se nisam susreo s gotovo niti jednim grafičkim bugom.

U konačnici, igrajući kroz 10-satnu kampanju Disintegrationa čitavo sam vrijeme imao osjećaj kako igram ranu, ali obećavajuću betu. Konceptualno se radi o igri koja pršti potencijalom i zaista mi je žao što su ideje u pozadini igre površno pretočene u stvarnost. Imam osjećaj kako bi igra bila uspješnija da se ovaj relativno malen developerski tim u potpunosti posvetio samo jednom od dva žanra jer je ovako preplitak za ljubitelje strategija, a premlohav za ljubitelje pucačina. Igra u trenutnom stanju definitivno ne vrijedi 50 dolara, a bez većih zahvata teško da bi bila isplativa i u pola cijene.