-
1917 (2019.)
https://svijetfilma.eu/wp-content/up...ng:webp/ngcb46
Žanr:
drama, ratni
Režija:
Sam Mendes
Scenarij:
Sam Mendes, Krysty Wilson-Cairns
Glumačka postava:
George MacKay (William Schofield), Dean-Charles Chapman (Tom Blake), Mark Strong (satnik Smith), Andrew Scott (poručnik Leslie), Richard Madden (Joseph Blake), Colin Firth (general Erinmore), Benedict Cumberbatch (pukovnik Mackenzie)
Sinopsis:
Dvojica ratnih drugova, William Schofield i Tom Blake, dobiju zadatak da u nemogućim uvjetima prenesu poruku o obustavi napada što ga planira izvesti pukovnik Mackenzie. Suočeni sa strahotama Ničije zemlje, dvojica spadaju na jednog, koji mora svladati njemačku vojsku, rijeku, šumu i vrijeme kako bi postao atipičan junak Prvog svjetskog rata.
Iako će novijoj publici vjerojatno biti najpoznatiji po filmovima Skyfall i Spectre, najrecentnijim uracima o kultnom Jamesu Bondu, Sam Mendes je zapravo najpoznatiji po Oscarom nagrađenim filmovima American Beauty i Road to Perdition; za prvog je i on sam dobio Oscara za najboljeg redatelja. Njegovi su filmovi uvijek umjetnički sofisticirani i pedantno kreirani, tako da je ljestvica kod Mendesa uvijek postavljena visoko. Film 1917 njegov je, dosad, najosobniji film i redateljska posveta njegovom djedu, piscu Alfredu Mendesu, čije su priče iz Prvog svjetskog rata poslužile kao inspiracija za fiktivnu priču koju je film prezentirao. Iako nije temeljena na stvarnim događajima, priča filma 1917 istovremeno je i emotivna mogućnost, ali i autentično svjedočanstvo rata, možda ne onakvog kakvim je baš bio, ali svakako onakvog kakvim su ga sudionici osjetili.
Iako smo 2019. godine imali jako puno tehnički izvanrednih filmova, Sam Mendes je u svome poslu, onako generalno gledajući, možda bio najuspješniji. Zašto? Naime, njegovi filmovi su, kako god ih vi okrenuli, ipak komercijalni uraci više nego što su indie ili art filmovi. Oni su refleksija sve rjeđe, ali istinske kvalitete holivudske produkcije koja je svojedobno nudila neka istinska remek-djela, a ne one spektakularne kulise letećih automobila, antropomorfnih vanzemaljaca i specijalnih efekata u kojoj dojam nadomješta kvalitetu; istovremeno, oni nisu indie filmovi u maniri nedavno recenziranog Svjetionika ili klasični art filmovi, tako da je Mendes imao nešto teži posao nego Eggers ili neki europski redatelj. Ali, slavni Britanac je sve zadatke što ih je ovaj film stavio pred njega odradio besprijekorno i njegova je režijska realizacija naprosto – majstorska! Od sveopće koordinacije pa do individualne umjetničke inspiracije koju je dao filmu, Sam Mendes je kao najbolji dirigent vodio sve elemente ovoga filma do cjeline koja je toliko harmonična da je to, praktički, jezivo, jer ovaj film vam istovremeno izaziva i strahopoštovanje, ali i istinsko, umjetničko divljenje.
Izuzev savršene režije, svi ostali tehnički aspekti su jednako kvalitetni, što je, vjerujem, posljedica Mendesove kontrole nad filmom i sofisticiranosti s kojom pristupa svojim filmovima. Za snimanje, odnosno fotografiju, bio je zadužen legendarni Roger Deakins, čovjek kojega je Akademija nominirala čak četrnaest puta, a zasad jedinog Oscara za najbolju fotografiju uručila mu je tek nedavno za izvrsni film Blade Runner 2049. Deakins je neupitno majstor i jedan od najvećih u svojoj branši, i dok mu možda nedostaje estetike koji ima, primjerice, Emmanuel Lubezki, Deakins posjeduje umijeće i tehniku u kojoj mu je malotko ravan, a koja je omogućila Mendesu da cijeli film snima tehnikom kontinuiranog kadra; cilj je bio postići veću autentičnost naracije i uključiti gledatelje u doživljaj samog filma, što je bilo tehnički dosta zahtjevno, ali tim više – impresivno. Moram priznati da isprva nisam bio impresioniran kamerom – na početku je, unatoč kontinuiranom kadru, djelovala vrlo jednostavno, gotovo obično (izuzetak je bilo tek nekoliko interijera, ali koji su se impresivnijima činili više zbog svjetlosti i scenografije, nego same kamere) – ali od trenutka kada Schofield dolazi do Écousta pa do samoga kraja, kamera je naprosto zapanjujuća. Deakins je dao sve da koreografira kutove, kadrove i boje u cjelinu koja je djelovala gotovo nestvarno za jedan ratni film, iako nijedan od tih kadrova nije bio ni san, ni nadrealna vizija, ni fantastika već čista, surova realnost koja je, ironično, strahotu ratnog razaranja uspjela učiniti vizualno prekrasnom. Iako moram priznati da je Blaschke u Svjetioniku bio odvažniji i kreativniji, čini mi se (i to bi bilo apsolutno zasluženo) kako se Deakinsu smiješi drugi Oscar, s obzirom da je kamera u ovom filmu bila doista unikatno prekrasna.
izvor: svijetfilma.eu
-
-
Jedan od boljih filmova koje sam pogledao u zadnje vrijeme.
Savršena mjera redakcije i glume. Ništa ne izgleda umjetno, sve izgleda "real af". Svakako preporucujem svima!
-
filmčina
prvi film u povijesti filma koji ispada da je snimljen u jednom kadru
jadan snimatelj
9/10
